Autor i reditelj: Haris Pašović

Predstave

 

ZA ŠTA BI DAO SVOJ ŽIVOTAutor i reditelj: Haris Pašović

Produkcija: East West Centar

U koprodukciji sa: Teatar Promena Novi Sad, Bosansko narodno pozorište Zenica, Ujvideki Szinhaz Novi Sad

U saradnji sa: Studentski kulturni centar Novi Sad

U predstavi igraju: Katarina Bradonjić, Amar Čustović, Lana Delić, Fedor Đorović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Miloš Lazić, Peđa Marjanović, Mina Pavlica, Dražen Pavlović, Gabor Pongo, Mia Simonović, Ema Stojanović, Marko Vasiljević, Dušan Vukašinović, Nikola Živanović

 

Kratki uvod – Građanski teatar

U prošlosti, East West Centar je uspješno spajao "visoku umjetnost" sa "popularnom umjetnosti." Zapravo, tu i ne bi trebalo biti razlika. Dokaz tome je da smo učestvovali na nekim od najprestižnijih svjetskih festivala i igrali u kulturnim centrima diljem svijeta. Također, naše programe smo izvodili u malim gradovima u Bosni i Hercegovini, Škotskoj i Sjevernoj Irskoj u koje teatar rijetko dolazi. Naši programi su često popraćeni “post show” ili “pre show” dijlaozima ili radionicama sa lokalnom publikom. Svaki put su rezultati bili izvrsni. Ponukani time, mi smo se odlučili da artikulišemo ideju Građanskog teatra.

 

Želimo da raznolikost bude dopadljiva; da moderniziramo javnu raspravu u vezi socijalnog, obrazovnog, spolnog, ekonomskog, kulturnog, ekološkog i političkog razvoja; kako bi se ubrzalo pomirenje i povećalo razumijevanje građanskog angažmana i njegovih mogućnosti. Ukratko: Cilj Građanskog teatra je modernizacija razmišljanja u saradnji sa sekularnim demokratskim vrijednostima i razvoju. Raznolikost ovdje se odnosi na etničku, vjersku, rasnu, spolnu orijentaciju i političke različitosti.

 

Utvrdili smo da je Građanski teatar - oblik teatra i umjetnosti usko povezan sa građanskom incijativom - vrlo funkcionalan. Umjetnost daje potrebnu osobnu i angažiranu perspektivu. Građanska osnova daje potrebnu društvenu dimenziju.

Za šta biste dali svoj život?”

Ideja za ovu predstavu se začela na časovima master programa iz predmeta Gluma na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u 2016. godini dok sam radio sa studentima glume u klasi prof. Borisa Isakovića. Radili smo teatarske portrete nekoliko ljudi koji su dali život za svoju ideju. Pitao sam glumce: “Za šta biste vi dali svoj život?” Kada se izuzme porodica, za koju bi većina ljudi žrtvovala svoj život, ostaje pitanje da li postoji ideja ili projekat za koje bi smo dali svoj život? Tako je započeo ovaj izuzetno uzbudljivi proces u kojem razmatramo sudbine, ideje, filozofije, uvjerenja, i paralelno - nove teatarske forme. Vrijeme Sveopšte Komunikacije u kojem živimo mijenja paradigmu komunikacije. Ko su identiteti koji komuniciraju u virtualnom prostoru? Stvarni ljudi? Kreirani pojedinačni identiteti? Grupa sa jedinstvenim “izlazom” u formi jednog identiteta? Automatizovani identiteti? Savremena komunikacija uključuje sve ove oblike identiteta u virtualnom prostoru. Pripovjedači u našoj predstavi se nalaze iza IP adresa; manje je važno ko su oni i gdje su oni, od onoga šta oni govore; njihovi identiteti komuniciraju u virtuelnom intelektualnom prostoru/vremenu. Ljudi o kojim oni govore, pojavljuju se i nastaju u mentalnom prostoru grupe identiteta koji komuniciraju. Svaki identitet ima pristup cjelini priče, slijedi je i oblikuje je svojim doprinosom. Možda ovo zvuči na trenutak komplikovano, ali zapravo nije. Radi se samo o savremenom diskursu koji prevazilazi tradicionalne dramaturške forme jer su one nedostatne za novu paradigm u kojoj živimo. Glumac i reditelj se u novoj paradigmi mijenjaju; brzina je drugačija; pažnja je drugačija; povezivanje je drugačije nego prije. I gledalac se mijenja.

 

Gledalac u našoj predstavi ima više privatnog prostora – on ili ona slobodno biraju gdje će sjesti; šta će, kada i kako gledati i slušati. Gledalac je u predstavi, ne izvan nje. Ipak, gledalac je zaštićen i njen ili njegov privatni prostor se ne narušavaju. Stvarmo jedan novi koncept učešća gledaoca u predstavi i njegovog, odnosno njenog prostora. Teatar koji stvaramo je intelektualni teatar, ali on nije otuđen od gledaoca koji nema visoko obrazovanje ili ne posjeduje mnoštvo informacija. Naš je teatar dostupan svakom gledaocu; ideje pripadaju svima. Naš je teatar utemeljen na faktima, ali nije dokumentaran. To je teatar stvarnosti. Život i umjetnost se sjedinjuju u kreativnom iskazu koji je urgentan.

Predstava govori o 200 različitih ljudi i slučajeva (uključujući, Kamikaza ratnike, Naci samoubilačke odrede, i neke slučajeve gdje nacisti ubijaju vlastite članove porodice i sebe radi određenog cijla; samoranjavanje u cilju protesta u Istočnoj Evropi, Tibetu i tokom Arapskog proljeća; džihadistički samoubilački napadi, Tamilski tigrovi i mnogi drugi).

Ova predstava pokazuje da svi ovi slučajevi nisu ništa promijenili i nisu postigli svoj cilj.