55. STERIJINO POZORJE – 2010. – SARDINIJA, po tekstu Ištvana Besedeša i u režiji Andraša Urbana – produkcija KOSTOLANJI DEŽE SHINHAZ, Subotica, Scena Pera Dobrinović, SNP, petak 28.maj u 19.00
Nisam gledao predstavu Andraša Urbana SARDINIJA ni na premijeri, iako sam imao poziv, ni na gostovanju u Beogradu, pa sam dočekao da je gledam u konkurenciji Domaće Drame u domaćim i stranim pozorištima u izboru Ane Tasić, na ovogodišnjem Sterijinom Pozorju. Gledao sam zato njegovu prethodnu predstavu, na otvaranju Novog Kostolanji Deže Pozorišta u Subotici – THE BEACH – PLAŽA, po motivima romana Albera Kamija – STRANAC, kao i predstavu BANOVIĆ STRAHINJA, Dragoslava Mihajlovića Mihiza, koju je radio u Narodnom Pozorištu u Subotici, u Srpskoj Drami. U neku ruku – reditelj Andraš Urban kao da se trudi da, kad radi u nekom drugom pozorištu, izvan svog Kostolanji Deže Szinhaz – kao što je u Niškom Narodnom radio BURU, po Šekspiru – trudi se da zadovolji i neke konvencije pozorišnog izraza, koje su u poraksi u tom ili u pozorištima uopšte. Tako je – što se pokazalo veoma plodonosno u slučaju Banović Srfahinje, uspevao da sklopi svoja specifična islkustva sa pozorišnim i glumačkim eksperimentima, koje je godinama praktikovao i doveo ih do perfekcije u svom pozorištiu, da ih sklopi sa nekom vrstom realističkog pozorišnog standarda. To je dalo objektivno dobro i razumljivo pozorište, široke primene i ostvarilo uspehe i kod publike i kod, do sada dva žirija – na sceni Vojvodjanskog i na sceni Srbijanskog Festivala Pozorišta. Dakako, nameće se jedan stav kao suprotan ovoj tvrdnji o ukrštanju iskustva – a to je, dosledno i do kraja dovedeno, eksperimentalno pozorište koje Urban primenuje u svm Kostolanji Deže Szinhazu.
Šta se tamo, uglavnom dešava, kad radi Andraš Ureban sa svojom oprobanom i, kao u ovoj predstavi – SARDINIJA, uvećanom brojnom glumačkom ekipom?...U podnaslovu ove predstave stoji žanrovsko odredjenje – MAGIČNI NIHILIZAM, što znači da je, kao i obično – Urban uzeo neki tekst nekog autora – u ovom slučaju, Ištvana Besedeša i prosto ga prekrojio za svoje potrebe pozorišnog SPEKTAKLA!...Taj novi-stari Urbanov žanr, može se nazvati i TOTALNO POZORIŠTE, koje se oslanja na islkustva pozorišta osamdesetih godina prošlog veka u Evropi. To je pozorište u kome je SVE MOGUĆE i sve je dozvoljeno, samo ako je dovoljno atraktivno i izazovno – za pažnju, za sučeljavanje iskustava, za preokretanje pojmova, za obnovljenu diskusiju o bitnim temama, za razbijanje šablona mišljenja i pevanja... Tako se u tom – kako i naziv kaže – TOTALNOM POZORIŠTU i koristi SVE što se može naći na sceni, oko scene, u gradu, u glavi izvodjača, u glavi autora, u tekstu, u iskustvu, u izrazu, u muzici..Tu, kao u svakom bodrom Anarhizmu, koji želi da se predstavi kao NIHILIZAM, dolazi do pucanja kopči poznatih veza uzroka i posledica, do pucanja veza ustaljenih koncepata i teza - o ljubavi i uživanju i o torturi i premošćavanju razlika – na primer i, da ostanemo samo na prvim pojavnim oblicima. Naime - dok se na sceni dešavaju urnebesni skokovi, trčanja, grandiozni mizansceni...sa nekoliko ekrana vas gledaju, ili snimljeni atraktivni prizori, ili živi prenos momenztalnih tajnih ili javnih kadrova glumačkog izraza. Uvećanja delova tela, brzi skokovi kamere, otudjerni predeli i likovi, prenos scene iz dubime na veliko paltno...oko, jezik, ruka, nepoznati delovi tela...skaču po tim kadrovima i prave napetost i izazivaju urnebes zbunjenosti i spektakla.
Nisam čitao tekst autora komada SARDINIJA, Ištvana Besedeša, ali imam utidsak da je i sam komad napisan sa mnogo spektakularne ironije i surealističkih skokova, u vremenu i u odnosima i u konceptu kontradiktornih likova, ali mislim da je Andraš Urban dodao mnogo novih raslojenih podcelina i podgrupa, pojmova i mnogo drugih ludičkih i ludih preokreta i zaokreta, u pažnji i u scneskoj atraktivnosti. A sve to zato, da bi ispričao jednu složenu priču o moći i borbi za moć, koja uništava ljudsaku intimu i ono malo humanih naslaga na debele slojeve životinjskg – znači surovog i bednog, krvoločnog iskustva gole borbe za opstanak, koija se i danas prodaje pod zdravu konkurenciju i krsti se - KAPITALIZAM, kao najbolji od svih svetova. Sve je u toj poetskoj, ali ne i poetizovanoj, priči shvaćeno kao izvor mnogih usložnjenih informacija - o čudnom i nadrealnom svetu naučnog populizma i pesničkog teatralizma – sve je, kažem u toj priči podsmešljivo i sarkasručno – istinito i lažno, istovrenano, pozitivno i negativno, pozivno i odbojno, luksuzno i asketsko...Sve je tu pozorište – znači, sve je paučina ideja i titrtaj asocijacija, sve je igra i sve je kobajagi i stvarno, kao kad se deca igraju istine i istorije, ljubavi i mržnje, rata i države....Nema kraja mašti i nema kraja izražajnim sredstvima i nema kraja mogućnostima UKRŠTANJA - izraza i pojmova, koji se postavljaju na scenu i koje glumci, lako i sa ljubavlju, duhovito izvode!...
Ovo što smo videli na ogromnoj sceni Srpskog Narodnog Pozorišta, na 55. Sterijinom Pozorju u izvodenju Kostolanji Deže Pozoriošta, u režiji neumornog Andraša Urbana, jeste himna neuništivoj pozorišpnoj mašti. Sve se na sceni dešava neočekivano i uvećano, ubrzano i samosvojno, a istovremeno imate utisak da je to jedan potpuno usvojen, ali potpuno poseban jezik nekog igračkog i igrajućeg plermena, koje se takmiči u dosetljivosti i izdržljivosti, u ironiji i samoironiji, u sarkazmu i oduševljenju, u ljubavi i mržnji za vreme u kome, tako raspolućeni i udvojeni – živimo, ali se i igramo – srećom! Divno je da tako slobodan sklop asocijacija i jedan ostaršćeni nadrealizam, ovde nazvam NIHILIZAM, drmaju ovu veliku scenu i publiku na njoj. Stvara se jedna uvećana i obogaćena, usložnjena i raslojena, umetnička ali i ŽUVOTNA slika, sinergija pobede nad osrednjošću i nad defetizmom – stvara se ona neophodna sila cvetanja cveta i sila klijanja zrna biljke u nastajanju. To je delovalo kao sam život – neograničen i samosvojan, slobodan i jak, jasan i nejasan istovremeno, bodar i pobednički, što je najvažnije! Čestitam na izuzetnom entuziojazmu i autora i gliumaca i črestitam na veštini i maštovitosti! BRAVO!
Goran Cvetković, Radio Beograd 2 – ponedeljak, 31. maj 2010.