55. STERIJINO POZORJE – 2010. –
SARDINIJA, po tekstu Ištvana Besedeša i u režiji Andraša Urbana –
produkcija KOSTOLANJI DEŽE SHINHAZ, Subotica, Scena Pera Dobrinović,
SNP, petak 28.maj u 19.00
Nisam gledao predstavu Andraša Urbana SARDINIJA ni na premijeri, iako
sam imao poziv, ni na gostovanju u Beogradu, pa sam dočekao da je
gledam u konkurenciji Domaće Drame u domaćim i stranim pozorištima u
izboru Ane Tasić, na ovogodišnjem Sterijinom Pozorju. Gledao sam zato
njegovu prethodnu predstavu, na otvaranju Novog Kostolanji Deže
Pozorišta u Subotici – THE BEACH – PLAŽA, po motivima romana Albera
Kamija – STRANAC, kao i predstavu BANOVIĆ STRAHINJA, Dragoslava
Mihajlovića Mihiza, koju je radio u Narodnom Pozorištu u Subotici, u
Srpskoj Drami. U neku ruku – reditelj Andraš Urban kao da se trudi da,
kad radi u nekom drugom pozorištu, izvan svog Kostolanji Deže Szinhaz –
kao što je u Niškom Narodnom radio BURU, po Šekspiru – trudi se da
zadovolji i neke konvencije pozorišnog izraza, koje su u poraksi u tom
ili u pozorištima uopšte. Tako je – što se pokazalo veoma plodonosno u
slučaju Banović Srfahinje, uspevao da sklopi svoja specifična islkustva
sa pozorišnim i glumačkim eksperimentima, koje je godinama praktikovao
i doveo ih do perfekcije u svom pozorištiu, da ih sklopi sa nekom
vrstom realističkog pozorišnog standarda. To je dalo objektivno dobro i
razumljivo pozorište, široke primene i ostvarilo uspehe i kod publike i
kod, do sada dva žirija – na sceni Vojvodjanskog i na sceni Srbijanskog
Festivala Pozorišta. Dakako, nameće se jedan stav kao suprotan ovoj
tvrdnji o ukrštanju iskustva – a to je, dosledno i do kraja dovedeno,
eksperimentalno pozorište koje Urban primenuje u svm Kostolanji Deže
Szinhazu.
Šta se tamo, uglavnom dešava, kad radi Andraš Ureban sa svojom
oprobanom i, kao u ovoj predstavi – SARDINIJA, uvećanom brojnom
glumačkom ekipom?...U podnaslovu ove predstave stoji žanrovsko
odredjenje – MAGIČNI NIHILIZAM, što znači da je, kao i obično – Urban
uzeo neki tekst nekog autora – u ovom slučaju, Ištvana Besedeša i
prosto ga prekrojio za svoje potrebe pozorišnog SPEKTAKLA!...Taj
novi-stari Urbanov žanr, može se nazvati i TOTALNO POZORIŠTE, koje se
oslanja na islkustva pozorišta osamdesetih godina prošlog veka u
Evropi. To je pozorište u kome je SVE MOGUĆE i sve je dozvoljeno, samo
ako je dovoljno atraktivno i izazovno – za pažnju, za sučeljavanje
iskustava, za preokretanje pojmova, za obnovljenu diskusiju o bitnim
temama, za razbijanje šablona mišljenja i pevanja... Tako se u tom –
kako i naziv kaže – TOTALNOM POZORIŠTU i koristi SVE što se može naći
na sceni, oko scene, u gradu, u glavi izvodjača, u glavi autora, u
tekstu, u iskustvu, u izrazu, u muzici..Tu, kao u svakom bodrom
Anarhizmu, koji želi da se predstavi kao NIHILIZAM, dolazi do pucanja
kopči poznatih veza uzroka i posledica, do pucanja veza ustaljenih
koncepata i teza - o ljubavi i uživanju i o torturi i premošćavanju
razlika – na primer i, da ostanemo samo na prvim pojavnim oblicima.
Naime - dok se na sceni dešavaju urnebesni skokovi, trčanja, grandiozni
mizansceni...sa nekoliko ekrana vas gledaju, ili snimljeni atraktivni
prizori, ili živi prenos momenztalnih tajnih ili javnih kadrova
glumačkog izraza. Uvećanja delova tela, brzi skokovi kamere, otudjerni
predeli i likovi, prenos scene iz dubime na veliko paltno...oko, jezik,
ruka, nepoznati delovi tela...skaču po tim kadrovima i prave napetost i
izazivaju urnebes zbunjenosti i spektakla.
Nisam čitao tekst autora komada SARDINIJA, Ištvana Besedeša, ali imam
utidsak da je i sam komad napisan sa mnogo spektakularne ironije i
surealističkih skokova, u vremenu i u odnosima i u konceptu
kontradiktornih likova, ali mislim da je Andraš Urban dodao mnogo novih
raslojenih podcelina i podgrupa, pojmova i mnogo drugih ludičkih i
ludih preokreta i zaokreta, u pažnji i u scneskoj atraktivnosti. A sve
to zato, da bi ispričao jednu složenu priču o moći i borbi za moć, koja
uništava ljudsaku intimu i ono malo humanih naslaga na debele slojeve
životinjskg – znači surovog i bednog, krvoločnog iskustva gole borbe za
opstanak, koija se i danas prodaje pod zdravu konkurenciju i krsti se -
KAPITALIZAM, kao najbolji od svih svetova. Sve je u toj poetskoj, ali
ne i poetizovanoj, priči shvaćeno kao izvor mnogih usložnjenih
informacija - o čudnom i nadrealnom svetu naučnog populizma i pesničkog
teatralizma – sve je, kažem u toj priči podsmešljivo i sarkasručno –
istinito i lažno, istovrenano, pozitivno i negativno, pozivno i
odbojno, luksuzno i asketsko...Sve je tu pozorište – znači, sve je
paučina ideja i titrtaj asocijacija, sve je igra i sve je kobajagi i
stvarno, kao kad se deca igraju istine i istorije, ljubavi i mržnje,
rata i države....Nema kraja mašti i nema kraja izražajnim sredstvima i
nema kraja mogućnostima UKRŠTANJA - izraza i pojmova, koji se
postavljaju na scenu i koje glumci, lako i sa ljubavlju, duhovito
izvode!...
Ovo što smo videli na ogromnoj sceni Srpskog Narodnog Pozorišta, na 55.
Sterijinom Pozorju u izvodenju Kostolanji Deže Pozoriošta, u režiji
neumornog Andraša Urbana, jeste himna neuništivoj pozorišpnoj mašti.
Sve se na sceni dešava neočekivano i uvećano, ubrzano i samosvojno, a
istovremeno imate utisak da je to jedan potpuno usvojen, ali potpuno
poseban jezik nekog igračkog i igrajućeg plermena, koje se takmiči u
dosetljivosti i izdržljivosti, u ironiji i samoironiji, u sarkazmu i
oduševljenju, u ljubavi i mržnji za vreme u kome, tako raspolućeni i
udvojeni – živimo, ali se i igramo – srećom! Divno je da tako slobodan
sklop asocijacija i jedan ostaršćeni nadrealizam, ovde nazvam
NIHILIZAM, drmaju ovu veliku scenu i publiku na njoj. Stvara se jedna
uvećana i obogaćena, usložnjena i raslojena, umetnička ali i ŽUVOTNA
slika, sinergija pobede nad osrednjošću i nad defetizmom – stvara se
ona neophodna sila cvetanja cveta i sila klijanja zrna biljke u
nastajanju. To je delovalo kao sam život – neograničen i samosvojan,
slobodan i jak, jasan i nejasan istovremeno, bodar i pobednički, što je
najvažnije! Čestitam na izuzetnom entuziojazmu i autora i gliumaca i
črestitam na veštini i maštovitosti! BRAVO!
Goran Cvetković, Radio Beograd 2 – ponedeljak, 31. maj 2010.